Nagrađeni literarni rad u Švicarskoj

ZABORAVLJENI BAVUL - 1. mjesto

Nekoć davno, u prvoj polovici 20. stoljeća, moja se prabaka Vladimira uzbuđeno, kao svaka mladenka, pripremala za vjenčanje. Tadašnji običaj bio je da se odmalena djevojčice poučavaju različitim vještinama vezenja, kukičanja, šivanja čipke. Moja prabaka marljivo je učila, kako bi ona rekla, štikati, heklati, šivati i plesti. Sve je to s velikom pažnjom, gotovo pobožno spremala, kako bi joj jednoga dana ti prekrasni primjerci i svjedoci katkada neprospavanih noći poslužili za dotu (miraz). Tada se djevojka, stasala za udaju, cijenila po tome koliko je vrijedna i koliki miraz donosi u brak.

Neposredno prije vjenčanja parobrodom je iz Amerike u Punat došao ogroman, lijep kovčeg na kojem je bila adresa moje prabake. Takav kovčeg u primorskom kraju nazivaju bavul (baul), a znači škrinja, sanduk. Služio je kao dio namještaja za spremanje miraza, ali i za transportiranje stvari. Kada je prabaka otvorila bavul, vidjela je s ljubavlju izrađen poklon. Bile su to dvije rakamane zavjese, četiri lancuna s merlom (plahte s čipkom), četiri kušinelnice (jastučnice ) s prabakinim inicijalima i šest šugamana (ručnika). Te stvari su joj poslali teta i stric koji nisu mogli prisustvovati prabakinom vjenčanju, jer su otišli "trbuhom za kruhom" u Ameriku. Raznježena poklonom, moja je prabaka krenula u novi život pun lijepih i manje lijepih događaja, a bavul je, nakon niza godina, našao svoje mjesto u kutu tavana.

2009. godine moja je prabaka preminula pa su moja baka i njezine dvije sestre odlučile prodati kuću. Sva rodbina poželjela je uzeti neki predmet iz kuće kako bi sačuvali uspomenu na dane provedene kod, svima drage, Vladimire. Ovoga ljeta moja mama i moja teta otišle su u prabakinu kuću po stare, požutjele fotografije. Kuća je bila već skoro prazna. Privukao ih je tavan, jer tamo nisu bile od svojih dječjih dana. Mama je ugledala stari bavul koji tamo zaboravljen stoji već 84 godine prekriven prašinom i paučinom. Bavul je izgledao prilično tužno. Zarđalih šarki s drvenim oštećenim ukrasima i kožnim remenjem, a na jednom dijelu još se nazirala adresa moje prebake koju je 1930. godine u dalekoj Americi pisao netko od mojih predaka. Sjećanje na prošla vremena je bilo probuđeno.

Moje tri sestre, mama i ja planiramo obrusiti i prelakirati bavul kako bismo mu vratile nekadašnji sjaj i smjestile ga na počasno mjesto u našemu domu, da ga i naši potomci mogu naslijediti i tradicijski prenositi priču o njemu.

Ana Mihaljević

Nagrađeni likovni rad u Njemačkoj

1. mjesto: Mihaljević Josipa

Nagrađeni likovni rad u Švicarskoj

1. mjesto: Šabanović Stella